- 13:45 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.10.2006.

Evo me nazad!

Prvo krećem od novosti. Koliko je lijepih toliko je eto i nešto manje lijepih.

Krećem od onih ljepših. Kupila sam auto. Moj prvi auto u životu. Vento crvene boje. Oni koji se ne razumiju, to je nešto poput golfa sa jačim zadnjim dijelom.
Tijekom kupovine auta, upoznala sam nekoliko novih ljudi među kojima je i Marijan. To je dečko mojih godina. Opet sam se uvjerila kako postoje pitome, dobre i vrijedne osobe. Ne osjećam nikakvu intimnu naklonost prema njemu, da odmah napomenem. Prema njemu osjećam nešto slično ali manjeg intenziteta kao prema svojoj majci. Vrijedan je dečko, dobar je, voli one kvalitetnije stvari u životu i najbitnije- ne šalje one dvosmislene signale kao večina muškaraca u mojem životu. To mi tako jako paše da vam ne mogu opisati! Kada možeš osjetiti u suprotnome spolu da ne želi ništa od tebe, pa čak niti kroz onu dobro poznatu zezanciju. Samo ti želi dobro, želi ti pomoći a da ga nisi niti upitala recimo. I bez onih seksualnih aluzija... e to mi neizmjerno paše! I sretna sam kada otkrijem takve ljude u svojem životu. Ljudi koje ne žele ništa od mene. Ljudi uz koje mi nije nelagodno već se osjećam onakvom kakva ja zaista jesam. Pa čak i bolja!

Vento vozim, evo danas je nedjelja a jučer sam ga vozila van grada. I išlo mi je, nisam imala nekih problema. Zašto nas u auto-školama uvijek uče neke stvari koje su totalno nebitne, a ono šta mije potrebno nikako da izvježam? Dok sam išla u auto-školu, smao primjer, znala sam voziti po nekih 15 minuta naprijed-nazad a instruktor bi mi pisao kao da sam vozila cijeli sat. To nije fer niti "đentlmenski" od njega.I kako da ja naučim voziti tako? A da ne spominjem svoj strah od vožnje. Kao dijetetu od nekih 4 godine dogodio mi se maleni incidenat. Pala mi je nekakva sličica na cestu, sagnula sam se da ju podignem a u tome trenutku naišao je auto. Prošao mi je pored očiju i da nije bilo tate ne bihi ovo sada niti pisala. Povukao me je za ruku i od straha me ošamario. To je bio jednini puta u životu da me je lupio. Mislim da ja od tada imam strah od vožnje. I sada kada skupite sve ove podatke u jednu sliku, kakav dojam ostavljam na vas koa vozačica?

Nadalje, upisala sam aerobik, bolje rečeno vježbe oblikovanja tijela u obližnjoj zgradi. Tamo su sve žene od nekih 50 godina. Nas 6 skakuće 2 puta tjedno po prostoriji i super nam je Zanimljivo mi je što se bolje mogu "pronaći" sa strarijim ženama nego svojom generacijom iako se odlično slažem sa svima. Ili se barem trudim razumjeti ljude oko sebe i ne ostajati na ratnoj nozi. Pa makar bila i ovan Inače me znaju kao zezanta, netko tko je uvijek raspoložen na osmjeh, šalu. Ali u dubini sebe ja sam tako jako ozbiljna osoba. A to nitko ne zna, možda i zna ali ja ne govorim o tome nikada jer ne osjećam potrebu... volim ozbiljnost, ozbiljne teme, ozbiljne stavove, ozbiljne teme... Šala mi je ponekada i nekakav obrambeni mehanizam. Kako se riješiti napetosti, neugodnosti i straha nego osmjehom?

Jedem zdrave stvari: voće, povrće,maslinovo ulje koje obožavam, jogurte, ribe na lešo, zdrave sokove i čajeve, rižu, integralne proizvode i tako redom. Ne radim to radi skidanja kila već zato jer se osjećam bolje, sa više energije i sretnijom. A pokoja čokolada nikada nije ubila nikog normalnog!

A sada one malo manje lijepi vijesti.

Uginuo je moj Abby. Bio je to predivan pas, miješanac. Crni maleni prijatelj sa najtoplijim očima na svijetu. Izgledao je kao maleni labrador. Teško mi je pisati o ovome. Abica je bio više od psa meni i mojim ukućanima. Bio je prijatelj, član moje familije sa kojim sam podijelila predivnih 11 godina života. Ono šta mi je on pružio nešto je što nikada neću zaboraviti. Sada ga više nema među nama i nedostaje. O Bože kako fali to maleno biće. Jedino on mi se je veslio kada sam dolazila kući. Samo on je gledao sa tugom u očima kada sam odlazila van a da nisam njega vodila sa sobom. Nema više buđenja toplom njuškom ispod moje kose, nema mi mojeg najvjernijeg prijatelja. Žalosna sam vam jako. I ne želim mnogo misliti o tome svemu. Imao je 2 tumora, jako upaljenu prostatu, nije mogao leći jer je bio u bolovima. Tako da sam u kući imala samo invalide i teret. Sada je jedan teret manje i sada znam šta znači izgubiti teret. Ljudi su u zabludi. Jer, svaki teret nije teret onako kako djeluje na prvi mah. Tek kada nestane iz našeg života vidjet ćete da nam nedostaje. Sve ono što smo stekli kroz muku i trud vrijedilo je te muke. Moj Abica pružio mi je nešto najljepše što sam ikada dobila u ovom svojem mladom ali teškom životu.

Dobila sam neizmjernu ljubav.

Neka moj maleni crni prijatelj poičiva negdje i neka je najsretniji na svijetu, neka mu je pruženo sve ono šta je on meni nudio. Bezsebično i najnježnije od svega.

Laku noć maleni moj....

- 11:15 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 23.09.2006.

CHANGES...

Prije određenoga vremena jedna moja vrlo draga prijateljica krenula je na jedan tečaj. To nije bio jedan od onih uobičajenih tečajeva. Bio je to tečaj kreativne samospoznaje. Jedna od glavnih domaćih zadaća bila je da vodi dnevnik misli. Nije bilo bitno šta će u njega upisivati, u kojem obliku i u koje vrijeme. Poanta je bila da zapiše oko 3 stranice svojih misli svaki dan. Kako podupirem bilo kakvu vrstu razvoja i napretka, osobno mi se je vrlo svidjelo to šta je ona radila tako da sam i sama počela voditi takav jedan dnevnik. Na žalost, zapustila sam ga jedno kraće vrijeme ali prekopavajući ovih dana po ladicama radnoga stola našla sam ogromnu lakiranu crvenu bilježnicu u kojoj sam vodila svoj dnevnik. Čitajući svoje misli a među njima i svoje najveće probleme, shvatila sam da ja i nisam tako slaba kako mi se misli kada mi nastupe nekakve krizice koje ruku na srce imamo svi. Najzanimljivije mi je bilo kada sam otkrila koje su u stvari moje taktike rješavanja problema. Da li se i vi volite baviti introspekcijom?

I najvažnija novost. Dobila sam posao

Napokon prekidam razdoblje stagnacije i unutarnjeg truljenja. Tako se osjećam, kada više ne studiram, nemam posao. Kao da stojim na jednoj točki- micala bih se ali nemam kamo.

Posao je u mojoj struci, odgovorna sam za život nekih 150 ljudi, ponajviše ću se baviti zakonima. Hvala Bogu, imam potporu nekih čelnih ljudi i jedne prijateljičine mame koja je odvjetnica upoznata sa rupama mojega zvanja tako da ako mi zakripi da imam barem neki maleni oslonac odnosno nekoga za razgovor.

Napokon ću prijaviti državni ispit! Za godinu dana upisati ću još neku malenu razliku ispita da budem diplomirani ( sada sam samo ing.). A na poslu ću dati i više nego šta mogu da bih uspjela odnosno zadržala taj posao.

Nisam spomenula da su 4 direktora bila protiv mene? Imali su nekoga "svoga" ali ovaj puta struja je išla u moju korist. Nakon 2 godine čekanja i "zvrndlanja" u prazno.

U nedjelju idem u Zagreb kupiti napokon auto. Kako smo odlučne u svojoj neodlučnosti, mama i ja zaključile smo da je najpametnije da ja otiđem sa ujakom i njegovim prijateljem automehaničarem a sajam u Zagreb. Pa da vidimo....Ma iskreno da vam kažm, ja bih najrađe nekako Golfa 3 ili Polo. A sada, kaj nađemo nađemo...

I evo samo da još nešto napomenem za ovaj kratki izvještaj- prije nego što sam dobila posao sanjala sam da sam porezala kažiprst ( inače kada se gata iz šalice kod nas je običaj da ako želite zamisliti želju, da kažiprstom dodirnete komadić taloga) i da mi je potekla krv. Posisala sam tu krv i odmah nastavila sanjati kako jedem trešnje.

Zaključila sam da je dobro sanjati krv. Ili možda trešnje, ne znam

Idem dalje, u potrazi sam za novim inspiracijama. U stvari ja uvijek imam inspiracija ali vrijeme mi klizi niz dlanove. Ali, ja se uvijek vratim.

- 06:27 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 15.09.2006.

BESKIČMENJAŠTVO

Ljudi mogu biti čudni.
Oduševljeno započnu nešto,
Brak, životni zadaću,
Put do velikoga cilja…
Osjećaju se jakima
Dok ne dođu teškoće,
Teški časovi, udarci.
Kad moraju u noć,
Mnogi se prestraše i posustanu.
«Ne mogu više».-«Previše mi je».
-»Sit sam svega».-»Zašto da to radim?»-
»Drugi su krivi, društvo, odnosi, strukture…»


Ljudima nešto nedostaje: kičma!
Kičma znači stalnost, postojanost,
Povjerenje u sama sebe,
U svoje vlastite sposobnosti,
U svoju vlastitu vrijednost,
U svoje bližnje.
Kičma je gospodstvo
Nad vlastitim osjećajima i raspoloženjima.
Kičma je sposobnost da se izdrži do kraja.


Ima ljudi bez kičme,
Što su tako rođeni,
Jer ni njihovi roditelji nisu imali kičme.
Mi im ne predbacujemo.
Ima ljudi bez kičme
Koji su postali takvima
Jer su vrijednosti kao «hrabrost»,
«karakter», «snaga volje» i «žrtva»
u svem njihovu odgoju bili tabu.
Prema njima moramo biti blagi.


Ima ljudi bez kičme
Kojima se kičma slomila
Pod teretom života
Ili ju je smrvila ljudska okrutnost.
Njima moramo pomagati
I za njih dizati glas.


Potrebna nam je kičma
Da bismo kao ljudi hodali uspravno,
Da ne bismo pokunjili glavu,
Da bismo preuzeli odgovornost
I nosili teret briga,
Da bismo bili postojani u olujama,
Da ne bismo pokleknuli pred silom,
Da nikada ne bismo puzili pred novcem.
Potrebna nam je kičma
Da izdržimo gdje drugi posustaju,
Da idemo uspravno i ravno
Vlastitim slobodno odabranim putem.




SAMO LJUDI S KIČMOM
STVARAJU NOVI SVIJET.

- 14:06 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.09.2006.

Saznanja

Ne znam od kuda početi. Imam toliko aspekata života u kojima se trenutačno nalazim. Užasno mnogo promišljam, otkrivam, užasno mnogo toga pokušavam dokučiti na sve načine koje poznajem. Teško mi je jer to sve radim potpuno sama. Nije problem u tome što ja sve prolazim sama, cijeli ovaj put istine. Nema problema, tako je kako već treba biti. Samo nekada ne znam da li postupam ispravno, imam užasno mnogo pitanja za sebe samu a kada ne pričam sa nikime teže je doći do odgovora koji mi je potreban.

Pričala bih sada u isto vrijeme o tisućama stvari. To mi se zna često dogoditi. U jednoj riječi najradije bih izgovorila nekoliko njih, kada započnem jednu temu pričala bih o nekoliko njih. Onda ulovim samu sebe kako ne pričam o niti jednoj! A umjesto izgovorene riječi ja izgovaram neku krivo izgovorenu riječ i ljudi me ili čudno gledaju ili se nasmiju. Skupa sa mnom.

Ovih nekoliko dana, skoro cijeli tjedan i duže proganjale su me neke negativne misli i pitanja. U prošlome postu pisala sam o bolesti «bijeloga labuda». Jako sam se mučila. Nisam znala što sve ja to želim znati. A onda mi je evo nakon nekog vremena stagniranja kliknulo iako sa nekoliko neraščišćenih stvari.



1.)ZDRAVSTVENO STANJE

Moje djetinjstvo nije bilo lagano. Od kada znam za sebe prolazila sam kroz različite krize, kroz probleme i jako puno strahova. Neki od njih još uvijek me prate u stopu. A nekada mirno leže ispod mirne površine. Na miran način šapću mi kroz podsvijest da je more ispod površine uzburkano. I to mi nije dalo mira. Nikako da razorim lance iz svoje podsvijesti, iz djetinjstva, dana odrastanja i prošlosti. Nekada mi se jave slike kao aveti, lako mi je sa slikama. Sa njima znam postupiti, probudim vještinu svjesnosti i moći želje te ih nadilazim. Ali oni osjećaji, oni ružni osjećaji koji me suše iznutra, oni mi ne daju mira. I neću biti mirna dok ih potpuno ne savladam na način kako ja to radim.
Jako sam bila uznemirena, dragi moji.
Bolest o kojoj sam vam pisala prošli puta.. tu bolest imao je moj djeda. A sada od nje boluje moj otac. Ne želim opisivati odnose koje imam sa svojim roditeljima. Oni su predivni, nekada sa kojim problemom ali odnos nam je na razini. Bolest koju sam opisivala mijenja strukturu ličnosti, odnosa prema svima oko vas, stvari uzimate k srcu i po nekoliko puta više nego bi trebali. Ova bolest u vama budi osjećaje straha, panike, granično sa šizofrenijom. I na moje sakriveno pitanje i moj veliki strah hoću li i ja oboljeti od ove bolesti, u razgovoru sa mojom majkom neki dan otvorio mi je vrata olakšanja. Tek sada, sada nekakvih 25 godina znam da je opasno da ikada imam djece. Sada znam da postoji šansa od 50% da ću možda i ja sa 40-ak godina imati ovu inače genetski nasljednu bolest. Znam i da onda postoji mogućnost da više neću biti osoba koja sam sada i da ću ja toga biti svjesna. Ali, koliko god ovo što vama sada pišem zvuči teško, ipak postoji način testiranja za otkrivanje da li imam u «unakaženi» taj nesretni 4. kromosom. I odlučila sam se testirati. Želim znati taj odgovor. Želim se postaviti za budućnost. Želim znati kakav će moj život biti i koliko ja toga imam u svojim rukama. Osjećaji koje imam u sebi užasno su podijeljeni. Kao da ste imali oca pijanca koji vas je maltretirao cijeli život kada je došao kući pijan. Obožavali ste njegovu dušu dok je bio trijezan, ponosili ste se njime, u njemu vidjeli skoro pa Boga. A dane kada je došao pijan, mrzi li ste ga gotovo, osuđivali ga i krivili za sve svoje nedostatke koje ste krili od očiju javnosti. I onda recimo saznate da ćete vi za nekih 20 godina biti isti. Ali nećete to moći kontrolirati, nećete moći ići na liječenje jer lijek ne postoji. Biti ćete izvrgnuti očima javnosti, omalovažavanju. Kada budete prolazili ulicom djeca će u čoporu trčati za vama i rugati vam se kao mojem ocu jer misle da je drogiran. Nećete si moći zavezati cipele niti se sami oprati. Svi prijatelji okrenuti će vam leđa jer će ih biti stid vas samih. Cijele dane biti ćete sami u svojem svijetu crnih misli koje su posljedica bolesti. Ono malo ljudi oko vas ako ćete ih imati uza sebe, na njih ćete gledati skoro pa kao na strance. Nećete moći pravilno komunicirati sa njima.

A onda ćete jednoga dana poželjeti skočiti sa balkona. Nećete više željeti živjeti takvim životom. Bez radosti, bez zadovoljstva, bez komunikacije. I vjerojatno je da ćete poželjeti skončati život. Dok budete stajali onako jedva pokretni sa druge strane balkonskoga gelendera, naići će vaša kćer. Uhvatiti će vaš pogled i vidjeti će vam dušu. Slomljenoga srca, pomirena sa smrću voljene osobe, unakaženih emocija, pod šokom zanijemiti će i nikada više progovoriti o tome događaju. Bez i jedne suze, povući će se u sebe i svoju patnju kao što sam ja prije nekoliko mjeseci kada sam to proživjela. Nakon toga bilo je još 2 pokušaja. Da, ova godina teška mi je i jedva čekam da skonča.

Zato želim ići se testirati i znati kakav će mi život biti za nekih 20 godina. Želim se znati postaviti i malo olakšati duši.


2.) PSIHIČKO STANJE

Počinjem malo više raditi na sebi. Iznutra na sebi. Imam nekoliko nedostataka, nekoliko lijepih osobina. Moji najveći problemi su jako velika uznemirenost, nije niti čudo kako živim. Osim uznemirenosti, što nije ajde baš stalno, velika mi je mana ogromna čulna želja. Pod time mislim na hranu. Užasno mnogo jedem. I htjela bih prestati trovati samu sebe bedastoćama. Osim toga, htjela bih unaprijediti svoje ispravno življenje. Imam već nekoliko koraka koji mi se rađaju onako, trenutačno više kao ideje. Baš kao Luda koju je opisala Irida na svojem blogu.


3.) DUHOVNO STANJE

Spomenuvši Tarot, ponovno počinjem raditi i na svojoj alternativnoj strani. Snovi, Tarot, simboli, vizualizacija, vrsta intuitivnosti… dosta toga zanemarila sam već neki duži period. Što svojom krivicom, priznajem, što utjecajima kojima sam bila podložena. Situacije su bile takve kakve već jesu, i sa osjećajem krivice (takva sam kakva sam) žao mi je što se nisam i ranije okrenula više sebi iznutra. Mogla sam ali nisam. Nisam imala snage.




Mali "šalabajzer" kako bi rekla moja baka ( čitaj: šalabahter)
a) Prepoznavanje i svjesnost
b) Razvijanje povoljnih elemenata uma
c) Napor volje
d) Kontinuitet




Eto, toliko od mene za sada. Vikend jer preda mnom. Nastavci i redovitije javljanje slijede.

Puno pozdrava od vaše Sophiane…

- 13:28 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 05.09.2006.

Ples bijeloga labuda...

Prije nego šta sam odlučila ovo napisati dugo sam razmišljala objaviti ili ne. Zahvaljujem vam svima što ćete ovo čitati sa toplinom u srcu, razumijevanjem za bolesne i ne moćne te bez nekih predrasuda.

Puno vam hvala..



Američki liječnik George Huntington (Long Island, New York) je 1872. opisao bolest što su je on sam, njegov otac i njegov djed pomno pratili kroz nekoliko generacija bolesnika. Četiri glavna obilježja te bolesti su bila: nasljednost, chorea, demencija i smrt 15-20 godina nakon početka. Tu bolest danas stoga nazivamo Huntingtonova bolest, a ona pogađa podjednako učestalo i muškarce i žene (oko 5 na 10 000) i u većine bolesnika se počne razvijati u 4. ili 5. desetljeću života. Dakle, bolest pogađa poglavito pojedince koji su vjenčani i već imaju djecu; svako dijete oboljelog roditelja ima 50% šanse da naslijedi bolest. To jasno ukazuje na jedan od u prošlosti vrlo tragičnih vidova te bolesti: djeca bolesnika s neizlječivom Huntingtonovom bolešću su desetljećima živjela u strahu da su naslijedili tu bolest i da će od nje umrijeti (naime, tada nije bilo testova kojima bi se bolest mogla dijagnosticirati prije pojave prvih simptoma, pa se takvi pacijenti onda eventualno uzdrže od rađanja djece).
Prvi znaci bolesti su suptilni: odsutnost duha, razdražljivost i depresija, praćeni malenim trzajevima i meškoljenjem, nespretnošću ili iznenadnim padovima. Nekontrolirani pokreti postupno se pojačavaju dok bolest nesretnika ne prikuje uz postelju ili invalidska kolica. Govor isprva postaje nejasan, potom nerazumljiv i potom posve nestaje, dok izrazi lica postaju iskrivljeni i groteskni. Propadaju i spoznajne funkcije i na kraju nestaje sposobnost racionalnog razmišljanja. Nema lijeka za tu bolest i ona se postupno i neumitno razvija, vodeći bolesnika u potpunu invalidnost i smrt.
Smrt neurona (do 90%) smatra se uzrokom koreje. Poremećaji spoznajnih funkcija su posljedica bilo pratećeg gubitka kortikalnih neurona bilo poremećaj funkcije «spoznajnih» dijelova bazalnih ganglija.

Nedavno je otkriveno da su svi bolesnici koji boluju od Huntingtonove bolesti, a žive na istočnoj obali SAD, potomci dva pretka rođena u mjestu Suffolk u Engleskoj, koji su emigrirali u Salem, Massachusetts 1630. godine. Po svemu sudeći, neke žene koje su u prošlosti spaljivane kao «vještice iz Salema» zapravo su bolovale od Huntingtonove bolesti! Taj obiteljski obrazac nasljeđivanja je vrlo dojmljiv, jer je praćen kroz 12 generacija ( dulje od 300 godina!), a bolest se javila u svakoj generaciji. Ova bolest se nasljeđuje kao vrlo prodorna, autosomno dominantna bolest, a mutirani gen (odgovoran za pojavu bolesti) je smješten na 4. kromosomu. To omogućuje dijagnosticiranje bolesti prije pojave simptoma ( ili čak prenatalno!), a također omogućuje kloniranje i istraživanje defektnog gena, pa time i konačno upoznavanje načina na koji mutacija dovodi do nastanka bolesti.

Pojam chorea/koreja: kratki, nepravilni trzaji i posve nevoljni pokreti neke skupine mišića udova i lica. Noge poskakuju, ruke i prsti lepršaju zrakom, lice se krivi u grimase, tijelo se potresa-kao u nekom posebnom plesu. Naziv i dolazi od grč. Chorea = ples, kao npr. u riječi koreografija. Stoga su u starini tu pojavu u bolesnika i nazivali plesom Svetog Vida.

Željela bih napomenuti još jednu činjenicu a to je upotreba droga u modernome društvu današnjice..

U Kaliforniji je 1982. skupina od 7 ovisnika na sebi iskušala intravenski oblik sintetskog derivata heroina, a poslije toga pojavili su se znaci i simptomi Parkinsonove bolesti: rigiditet, akinezija, bradikinezija, tremor i pogureni stav tijela. Ovo su naime znaci i Huntingtonove bolesti ( jer na Parkinsa i na Huntingtona se gleda kao na istu bolest samo što su suprotne po nekim karakterističnim pokretima tijela..).

Moj zaključak je da Huntingtonovu bolest mogu pogoršati pa čak i probuditi iz sna opijati, droge i stres.


PLES MOJEG BIJELOG LABUDA…

- 11:36 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.09.2006.

Nedjelja i pitanja o prošlosti..

Kada god da je riječ o nekoj vrsti pročiščavanja duha i emocija ja dobivam slike maltretiranja. Uvijek je to prošlost, uvijek je to nešto podsvjesno i uvijek je to jedna te ista osoba odnosno osobe.

Danas sam ponosna na sebe jer sam učlinila nekoliko stvari koje su bile potrebne da se učine a nitko me nije tražio da ih učinim. Volim osjetiti ljudsku zahvalu ali još mi je draže kada se osjećam korisno, kada nadmašim samu sebe. Niti siromah nikada ne trži da mu se daju rajski dvori ali ljudi mu se smile i daruju mu koricu kruha. Ne mora netko nešto riječima tražiti da bi mu se udijelila pažnja ili neko lijepo, korisno, utješno djelo.

Željela bih učiniti svijet ljepšim, ugodnijim sebi i drugim ljudima. Želim vidjeti osmjehe na licima ljudi, to je moj skriveni motiv. Želim rasteretiti ljude od tjeskoba i bijesa. Željela bih pomoći svakome da postane bolja osoba, topla i snažna. Ne volim te igrice i glume kada se ljudi trude ostaviti na mene dojam kao da su najsnažniji na svijetu, najtrezveniji i pretjerano samostalni. Ne zato jer poljuljajum oj svijet. Moj svijet je moj svijet i to nema uloge niti utjecaja. Čak je bilo situaacija kada sam ljude više cijenila jer su mi priznali svoju nesigurnost i svoju mekanost. Nemam tih ambicija da nekoga srozavam ili činim ranjivijim. Iako su mi nametali u nekoliko slučajeva tu parolu. Ne riječima. Nekim neizrečenim govorom osjetila sam svoju suvišnost. Nije bitno kakve su to bile osobe. Poanta je u tome da ljudi nekada krivo razmišljaju, skloni su tuđim utjecajima a niti ne pitaju se kakvi su to utjecaji i koliko će neki potezi odigrati ulogu u njihovoj budućnosti. A meni je onda iskreno žao.. šta ispadaju neke situacije zbog kriterija "žnj" ljudi.

Znam da sam možda i malonejasna jer ne specificiram točne situacije. Pišem ovo zbog osjećaja. Svojih. Možda netko i sebe pronađe kroz mene.

Gledala sam tv poslije predivnog ručka. Pekli smo kotlovinu sa brdo povrća na otvorenome. Obožavam prirodu, jesam li to već spominjala?

Slijedilo je ono šta pod obavezno činim nakon ručka. Legnem se i malo ušuškavam. Ponekada upalim i tv. Tako sam i danas. Na žalost

Film, neki starijeg karaktera, govoreći o ženama i maltretiranju.. ma evo uspio me razljutiti.

Nasilje me uvijek razljuti moram priznati.

Pa sam tako počela razmišljati o nasilju u svim mogućim oblicima iz svoje prošlosti. U redu, ne samo svoje, već i svojih prijateljica. Shvaćam koliko je život šarolik po pričama.. svaka moja prijateljica ima jednu svoju životnu priču. Nad jednom prijateljicom nasilje je vršio njezin otac u obliku fizičkog maltretiranja, nad drugom prijateljicom otac je vršio verbalno maltretiranje, nad trećom prijateljicom otac je je vršio psihičko maltretiranje... a nad jednom je najgori oblik maltretiranja bio onaj da ga nije bilo. Ostavio je nju i njezinu sestru nešto nakon rođenja. Gledam ju i pitam se koliko je t traga ostavilo na nju.. osjećaj da nije poželjna, da nije vrijedna, da ju je netko napustio..? Mnogo je tu boli a svi ovi oblici nisu za nadmetanje jedan sa drugim. Za mene svaki oblik maltretiranja i nasilja jednak je. Ali svakome su njegovi problemi najgori i najteži za riješiti, zar ne?

Šta učiniti kada osjetiš da se neprestano boriš sa duhovima prošlosti? I šta učiniti kada shvatiš da ne možeš pustiti prošlost iako bi trebalo? Šta kada bi sa nekime trebao pričati o tome a nemaš sa kime? I šta kada se isplačeš a ne osjećaš da možeš dalje? I šta da učiniš kada ne možeš razgovarati sa osobom sa kojom bi trebalo? Kako sve to izbaciti iz sebe? Gdje pronaći snagu ako ju nemaš u sebi jer ti ju recimo jede taj osjećaj proganjanja?
Gdje pronaći svoje maleno mjesto pod suncem?

Vjerujem da su ovakva pitanja i problemi najčešći u životima mladih ljudi. Kada imaju previše snage i potencijala a opet imaju premalo snage i smisla za uhvatiti se u koštac. Kada gube osjećaj za svoje tijelo, za svoj duh i za neki uravnoteženi život.

Neki su sebe u takvim kriznim trenutcima pronašli u sportu, neki u kreativnom stvaralaštvu svakakvih tipova, neki čak u altrenativi, neki u socijalnim radovima. Neki su sebe pronašli u prirodi a neki u vezama.

Mene zanima gdje ste se vi pronašli u najkriznijim trenutcima svojeg života? I jako me zanima gdje ste pronašli svoju snagu za jedan uravnoteženi život?

Puno pozdrava,
Vaša Sophiana

- 14:56 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 02.09.2006.

DANI PIVKANA

Ne, ja nisam još uvijek u šoku zbog malenih mačića u krevetu

Ma znate ovih dana bili su Dani Piva u Karlovcu pa se eto i ja malo uputih vidjeti šta se nudi..

PRVI DOJAM

Ne nudi se ama baš ništa i apsolutno ništa pametnoga. Ako ste "rokfeler" dubljega džepa moći ćete si priuštiti čevape od 40,00 kuna, hamburgere po 25,00 kuna, ne pretjerano kvalitetnu pivu za 13-ak kuna i tako redom. Na svakome koraku uočavaju se horde nagih djevojica koje će sa 25 godina imati u najboljem slučaju upalu bubrega. Iste te horde očito kradu mamama odjeću, što sam zaključila jer svakoj malo malo pa viri rame, komad koljena.. Nakon probijanja kroz navalu horde pripitih djevojčica u maminim odjevnim predmeta naići ćete na jedno veliko čudo. A spomenuto čudo su horde muškaraca od nekih 50-ak godina u vidno veselome stanju. Ne, ne morate brinuti... takvi će vam uvijek stajati na raspolaganju da vam plate pivo i uvijek će vam se milo smješkati i čekati kada ćete naivne pasti na njihov šarm smiješka bez pola zubiju. Čudo je u tome šta takve osobe čak i postoje

Nakon šta bankrotirate uz 3 pive, sa stisnutim želucem jer čevapi skupi jelte.. odlučiti ćete otići obaviti nuždu. WC se također plaća pa ako vam se ne plaća i ako vam se ne da stajati u redu ( jer očito je da žene više vole pričati u smrdljivim javnim wc-ima nego čučnuti se i popiškiti se ), uvijek je otvorena mogućnost onoga šta radimo moje prijateljice i ja... obratiti se prvome skritome grmičku

Pa recimo ako ste moje sreće, čučeći u grmu uočiti ćete da niste sami, vidjeti ćete i čuti neka stenjanja i duboke uzdahe... U recimo drugome grmu stati ćete u najdublju lokvu sa blatom koju svijet nije još vidio.. i nasmijati ćete se samoj sebi jer pokreti za dobar balans najluđi su u blago pripitome stanju

DRUGI DOJAM

Plešući uz ludi ritam pjevača koje možda i ne volite slušati, upoznati ćete neke ljude. Neke zgodne ljude.. Neke simpatične ljude.. Neke nasmijane ljude.. I smijati ćete se sa nima, plesati ćete... možda sklopiti neko novo prijateljstvo, netko dobiti poziv za van... a u mojem slučaju upoznati neke zgodne osječane i među njima simpatičnoga Tibora koji mi je obečao javiti se i spržiti mi jednu super igricu koju već neko vrijeme pokušavam nabaviti Pa da vidimo hoće li me se sjetiti mladi gospon Tibor...

Zanemarivši svoje dragoga, osjećam grižnju savjesti. Teta Sophiana ne vara, ali voli imati i muške prijatelje a to nekima očito nije jasno. I ne želim svojem najdražemu niti spominjati da je teta Sophiana dobila i crvenu ružu od nekoga kao djevojka sa "najljepšim očima i najljepšim osmjehom" na Danima birice Da ne bi bilo

ZADNJI DOJAM

Pa ovaj... i ne sjećam ga se najbolje Znam da je bilo dosta zima pred jutro uz Koranu pred otvorenim šatorima. I da sam otišla sa prijatlejicom do nje doma oko 5 u jutro i da smo čak PLESALE i majmunirale se kod nje neko vrijeme. A onda sam se probudila doma u rano poslijepodne sa nevjerojatnim okusom pive i nekakvom čudnom migrenicom...

Ali zato, provela sam se kao što već nisam neko duže vrijeme. Smijala sam se, plesala, promukla od pjevanja i sada još proživljavam osjećaj ispuhanosti.

Pa vi sada sami odlučite ići ili ne na takav jedan "bećarac"

- 13:07 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 26.08.2006.

Kratki upad..

Malo ću se naljutiti, gdje je moj post od jutros?
No dobro...

Pisala sam da sam sanjala nešto čudno, vezano uz one dane u mjesecu i kada sam se probudila, dragi i ja smo shvatili da je njegova mačka omacila mlade nama u krevetu..

Ne, zbilja... gdje je moj post?

- 15:16 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 25.08.2006.

Još jedna svadba...

Već dva dana ne mogu otvoriti blog. Ne znam koji je bio razlog ali pripusujem ga višoj prirodi na koju ja ne mogu utjecati. Međutim, iako su u igri samo dva dana dogodilo se nekoliko većih stvari. Među njima je moja prijateljica Slavica.

Slavica je djevojka mirne naravi, povučena i nije naviknuta na svađu. Kao osoba uvijek mi je pomagala u srednjoj školi,, sjedile smo zajedno i mogla sam prodrijeti u neke kutke u koje možda većina nije uspjela. Njezin život i nije bio baš lagan. Njezin otac je obolio, majka nije nigdje radila kada je Slavica upisala fakultet u Zagrebu. Putovala je svaki dan od 6 u jutro sa raznoraznim čudacima koji su je pokupili dok je stopirala sa prijateljicom. Vraćala se kući oko 9 na večer ponekada da nije ništa stavila u usta. I ovo nije pretjerivanje već istina. Njezina sestra sada je došla na red i upisala fakultet također.

Slavica je u međuvremenu završila za profesoricu njemačkoga jezika i radi u nekoliko škola putujući kilometrima svaki dan. Zarađuje za sebe ali potpomaže i obitelj. Osim toga, u međuvremenu joj se je dogodila i ljubav. Sa Darkom je već 5 godina. Vole se i poštuju. Datum za svadbu je pao na 23.6. nadoilazeće nam godine. I sve je bilo dogovoreno, isplanireno, ugovoreno...

Ali..

Ali roditelji od Darka su dobrostojeći ljudi. Svi rade a prosjek plaća im je preko 7 000 kuna mjesečno. Svakome. Njegovoj sestri koja je završivši frizersku srednju školu i dobivši posao u jednoj finoj kancelariji dopušteno je da prigovara Slavici oko nekih detalja. Ne želi da svadba bude u crvenoj boji, odnosno tamoj verziji trešnje. Ona bi htjela da djeveruše nose crne haljine. Ona prigovara Slavičinoj ideji da sama napravi kreativne i lijepe pozivnice/zahvalnice, prigovara oko Slavičine želje da svadba bude manja.. Ali to Slavica sve žvače i porbavlja na najmirniji mogući način, ipak to je njezin dan a ne od sestre njezinog Darka.

I sve bi se to dalo preživjeti da se nije dogodilo sljedeće.
Troškove svadbe trebali su mladenci pokriti sa darom koji bi dobili a ono troškova što bi im ostalo lako bi pokrpali od svojih plaća. Darko dobro zarađuje. Osim toga, plan je bio živjeti na gornjem katu njegovih roditelja u kući.

E sada, Darkov otac na samom određivanju datuma rekao je kako će on platiti polovicu svadbe a Slavica pošto nema novaca.. ona neka se nađe nekako. Što znači da bi njezini roditelji trebali dignuti kredit na 50 000 kuna da bi odmah mogli platiti. Slavica je utučena, iznenađena, zatečena, povrijeđena i tako redom.

Ne zna šta učiniti. Ako već mora dizati kredit, neka ga digne za to da se maknu od njegovih roditelja i žive zajedno, naprave malenu svadbu i potpuno se osamostale. Žao mi je je jer ju omalovažavaju iz razloga što njezini nemaju novaca. A tu je i njezina sestra koja je eto počela studirati... Tražiti roditelje za toliku svotu novaca a oduzeti sestri pravo na školovanje bi bila sebična gesta.

Znam šta bih ja napravila na njezinome mjestu, ali kada ti se počnu događati neke stvari u životu čini ti se da je tvoj problem najveći na svijetu i da ne postoji izlaz. A rješenje uvijek postoji, zar ne? Tako da mi je njezin problem otvorio oči i odlučila sam da šta bude između mene i mojeg dragoga to samo dragi Bog zna. Ja sretna bez posla nisam. Sa njime sam sretna unatoč tim nekim detaljima koji nas malo kopaju. Mene kopaju Ali rješenje će se naći ako je situacija vrjiedna mučenja. Pa da vidimo... pa da baš vidim kuda će me ovaj puta život odnesti!

- 11:54 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 22.08.2006.

BOJIM SE

Tako me je strah da ne izgubim ono što volim. Znam sve komentare koji bi mogli biti izrečeni na ovu moju rečenicu. Ali tako mi je. Iskreno, bojim se da ne izgubim onoga kojega volim.
Bila sam na spomenutom razgovoru za posao. Nije u mojoj struci ali je jako dobro plaćeni posao i najvjerojatnije je da će me primiti od početka 9. mjeseca. Ali postoji malena kvaka a to je da se radi u 2 smjene. Prva smjena je od 8 u jutro do 4 popodne a druga smjena traje od 5 popodne do 2 u jutro. Nedjelje su slobodni dani. Na ovome poslu plaća se kreće od 3 do 6 tisuća kuna.

Ali ova kvaka me muči, radno vrijeme po kojemu ja ne bih mogla viđati dragoga odnosno dolaziti k njemu. Jedino nedjeljama ili preko tjedna. A on radi zaista puno preko tjedna. Tako da se to niti ne isplati. Nas dvoje nismo baš u istome gradu već ja putujem do njega busom za vikend nekih 20 minuta. I sada me je strah da kada čuje za to da e nećemo viđati niti preko vikenda da će reći da ne želi da ja radim taj posao.A meni je posao zaista potreban. Ja ne mogu sjediti kod kuće od jutra do mraka. Visiti samo za kompjuterom. Kada dođem kod njega doma za vikend čest je slučaj da sam više sa njegovom mamom koja je doma nego sa njime. On je fanatik za kompjutere i igrice iako je stariji. I on to voli. I ja to poštujem. Samo ponekada se osjećam malo zanemareno. I rekla sam mu to nekoliko puta. Ali on i dalje navali na igrice i ne prestaje po cijeli dan. To je njegova negativna strana koja me zna deprimirati jer si mislim koliko ja radim na tome da nam bude ljepše u vezi toliko on mene zanemaruje. Ne da mu se ići nikuda, niti u šetnju od 5 minuta. Umoran je od posla. I ja to razumijem i poštujem. Ali sada me je strah kako će reagirati da bih ja radila u takvim smjenama. Ne želim pomišljati na najgore.

Mislim da nam je ovo trenutačno najjači test veze do sada. I bojim se da ne ostanem sama bez moje polovice... Ne mogu se zamisliti bez njega, on me na dopunjuje, on me usrećuje unatoč svojim nedostacima koje imamo svi mi. Bojim se da ću ostati bez njegovog osmjeha i njegovog zagrljaja i da ću ostati bez njegovih nježnih riječi i njegovih najtoplijih očiju na svijetu... Nikada niste vidjeli tako topao pogled...

Bojim se da ne ostanem bez najdražega....

- 20:20 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.08.2006.

SVADBA... prva u životu

Svadba je prošla.. pa ovaj... hvala Bogu pa je prošla
Dan je započeo potpuno krivo sa morem stvari koje idu naopako jedna za drugom. Otac mojeg dragoga izgubio je karticu pa je skoro došlo do toga da neće imati materijala za podmazati košaricu sa kuverte mladencima. Ajde to se smirilo, našli mi karticu. Držala sam viklere na kosi cijeli dan, uz upotrebu ogromne količine pjene i laka za kosu koje baš i ne volim jer me sve počne škakljati po tjemenu . Ali, naravno baš u subotu morala je biti ogromna vlaga i baš taj dan ja sam uzaludno držala viklere na svojoj čupi. Pa sam morala mudro isfurati zalizani look, crveni ruž i visoke štikle..
Dragi je radio onako "vanredno" noć ranije, to jutro i dio popodnea opet u "vanjskoj" smjeni. Tako da me već u pola 10 pitao onako zategnut sa kravatom i bijelom košuljom i tijesnih novih cipela da kada mladenci budu odredili da bude poklon
Muzika je bila ok.. možda zato jer je dragi u dobrim vezama sa gitaristom iz benda koji je nastupao. Dragi Tomi svirao je dosta pjesama koje smo mu naručili da ne bi baš cijelo vrijeme pjevalo "Trla baba lan"..Ali moram zaključiti da se ljudi oko 4 -5 banki malo pod gasom mogu zaista jako otkačiti na "Gori gora, gori borovina" Ma neka, nek se ljudi vesele.
Vinčeko je bilo fino isto kao i papica.
Oonda sam ugledala cijelo leglo žena u uzorku cvijeća. Naravno, one se uvijek moraju zaglaviti po wc-ima. Tako da teta Sophiana mora čekati dok joj je ZAISTA nužda dok one ne rasprave kako više ne postoje kvalitetne najlonke i kako je ona cura u lijevome kutu zdesna totalno čudna jer je odjenula neku normalnu opravu za svadbu. Baš bi bilo zanimljivo kada bi morali na svadbe ići u kutama kao nekada u škole za vrijeme moje bake... Kak bi si onda fora bile sve te....
Bbaš me zanima kako bi bilo da su tamo bile Malena, Frćka, Psiha i ostala ekipa...
Hmm, i da. Brat dragoga mi je izjavio dok ga nije bilo da bi se skoro zaljubio u mene kad me vidi ovako sriktanu Moj odgovor? To ti je zbog rinčica...
Zaključila sam da ovakve zabave oduzimaju mnogo energije i uzrokuju dosta napetosti. I da nije to moj način zabave. Došli smo u ranu zoru doma kod dragoga. Nešto je pjevao oko 7 u jutro "Šta si mi u vino stavila..."
Ma moram ipak priznati da mi je bilo zanimljivo. Nisam nikoga poznavala tamo, sve nepoznati oko mene. A meni je to baš i pasalo. Da vidim malo kako ljudi dišu...
Nisam uopće spavala, a nisam niti jutros. Sada jedva čekam ići naspavati se sutra jer opet idem na nekakav razgovor za posao. Sutra. Koji posao, pričati ću za koji dan. Neka ostane malo nedorečeno. Onako za sebe..

ZAŠTO JE VEĆINA STARIJIH LJUDI TAKO AROGANTNA?

Jutro oko 7 sati. Ulazim u bus. Dajem krupne novce, kondukter nema sitnoga. Sjednem i kopam po novčaniku. Želim mu pomoći i učiniti svoje malo dobro djelo za taj dan ako ništa drugo. Vadim 2 po deset kuna, 3 kovanice sa medvjedićima i brdo kovanica sa tunom. Ukupno 50 kuna. Konduikter mi daje krupnih 50 i ja odlazim sjesti negdje odozada jer stari ljudi obično sjednu napred pa da eto učinim i drugo dobro djelo za taj dan ako ništa drugo.
Nakon ukrcaja gomile ljudi, čujem neki razgovor..
Kondukter:"Jesam li nekome izvratio previše?"
Bakica:"Gospon, evo meni ste dali točno"
Kondukter:"Ajde budite pošteni i vratite mi novac ako sam nekome dao više kusura"
Bakica:"A ona gospodična koja vam je dala sitnoga?"
Kondukter:"Ma dobro je.."
Bakica:"Neka vam mlada gospodična vrati vaših 50 kuna"...
Malo mi podigoše tlak jer sam nekoliko puta provjeravala da li sam mu dala točno. I kroz sav moj trud da učinim nešto dobro i tako malo plemenito ispada da sam ga ja ne znam šta... da sam spala na to da mu uzmem nekih 10-20 kuna... Bolesno! Ma opet mi se gade neki ljudi...
I taj izraz gospodična... nisam ti ja nikakva gospodična i ako si si tako odgojila kćer/sina/unuku/unuka ne znači da sam i ja spala na tako niske grane! Nekada dajem iz svojeg novčanika za drugoga a da osoba niti ne zna, a sam Bog zna koliko sam se nekada kava naplaćala i cigareta nadavala i sada ovako nešto.. Nije pravedno i zato me to tako jako smeta.

Toliko za danas. Idem oprati skeljenu kosu i izvrnuti se krevet jer zaista sam neispavana. Malo mi je i pisanje rasprsnuto zajedno sa mislima. Idem izenergizirati svoje tijelo i um

Laku noć , dragi moji...

- 19:53 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 18.08.2006.

PRAVO NA SEBE

Gluma. Zašto ljudi najviše vole glumiti? Čemu svo to licemjerno odjeravanje i sva ta dodvoravanja drugim ljudima? Zašto bih se ja sva trebala slomiti da bih se svidjela nekome? E baš neću!
Možda sam jedna od rijetkih koje nije strah ostati vječito i zauvijek sam. Pišem ovo jer su mi se opet izdogađale različite situacije gdje je bila potrebna gluma da bi se ušlo u zatvoreni krug ljudi. A ja baš iz principa nisam htjela. Zašto bih ja morala glumiti? Neka glume drugi da bih ja prihvatila njih, neka sakriju svoje ružne dvolične i licemjerne face kojima se samo cerekaju i pretvaraju da su ono šta nisu. Kao prvo ja uopće ne želim biti okružena takvim prevarantima! Rađe bih cijeli život provela sama i u svojem svijetu nego se trgala oko toga da me netko prihvati. mislim, u čemu je problem? Ili ti se sviđam ili ne. Tko voli nek izvolikaže dobra stara poslovica- samo problem je šta ljudi nisu dovoljno hrabri da bi je se držali. S bilo bi dobro da budemo ono što jesmo i ne prepuštamo svoje intelektualno-duhovne sposobnosti u ruke prevaranata. Čemu takvo smeće u našim životima?
Imala sam more prijatelja i prijateljica. Barem je ta slika tako izgledala. Onda sam ( ima tome već nekih 7 godina) srezala svve to u korjenu. Ono što imam sada čini me najsretnijom osobom na cijelome svijetu ( barem se tako osjećam). Udaljivši se od tih malih parazita svojega života, otkrila sam sasvim novi život u sebi. Okrenula sam se k sebi i počela saznavati cijelu priču koja me čini ovime što sam sada. Uz naravno pokoju težu bobu koja se uvijek javi s vremena na vrijeme, uz pokoju suzu u oku, uz pokoju dilemu... ali i uz pokoji osmjeh, uz pokoji osjećaj mira i blaženstva, uz osjećaje ispunjenja koje su učinile da se izgradim u nešto veće i bolje od onoga šta sam bila nekada.
Osjećam se kao da sam nekakvo djelo u rukama umjetnika. A to djelo i autor sam ja sama. I volim voditi život onakav kakav meni paše, voliti one stvari koje volim činiti javno, reći na sav glas i cijelome svijetu da sam ovo ja.
Ali nevjerojatno pa se ipak uspijem naći u stuaciji kada mi neki ljudi žele nametnuti onaj osjećaj da sam ja kriva za neke stvari, da sam ja ta koja ne vidi ispravno, da sam ja ta koja je zla pa je eto odlučila biti ono što jesam. A najgore je šta bih se ja trebala dodvoravati takvima. Ma nema šanse!!
Od takvih stvari nije da bježim ali ne mogu ih trpjeti dugo. Imam sve živce i svo strpljenje ovoga svijeta i zaista sam otvorena za svašta.. ali kada se od mene zahtijeva da budem liberalna šrema onima koji mene pljuju kada ja sama želim biti takva onda dižem sablju u ruke i krećem u pokolj! Ne ubijem nikoga, bez brige Samo se držim sebe i onoga šta jesam, postupam iskreno i bez nekih cifranja. Dosta mi je laži pretvara u ovim našim skučenim životima.

Ja imam pravo biti ono što jesam i imam pravo da živim!

- 20:29 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 15.08.2006.

Naše male svakodnevnice

Pa hajdemo onda maknuti dane žalosti sa bloga. Iskreno, dani žalosti su prošlo nakon jednog dana kada sam sagledala neke stvari malo realnije i pomirila se sa samom sobom. Međutim razlog mojeg «ne-pisanja» je više prirode. Pucala mi je veza ili nisam uspijevala uloviti vremena da budem sama i na miru.

U glavnom, da skratimo..

Ovaj tjedan izvela sam prvu depilaciju bikini zone na drugoj osobi. Vrlo čudno iskustvo. Pomiješajte bol i smijeh..

Otišla sam u knjižnicu i posudila knjigu onako iz jedne vrste psihologije. Knjige mi često daju odgovore na one situacije i pitanja na koja se sama ne mogu sjetiti ili kada vidim da se jako vrtim u krug sa osobnim negativnostima. Knjiga mi je pomogla da shvatim neka tuđa razmišljanja ali i svoj stav prema nekim tako sitnicama u životu. Ali smeta me šta u većini knjiga autor želi uporno nametnuti svoje stavove. Tako da se i u najzanimljivijoj knjizi nađe nešto na šta uvijek pazim. Ne pokleknuti tuđim svjetonazorima. Razmisliti i o na prvi pogled najpametnijoj teoriji.

Zaključila sam da treba vjerovati snovima u potpunosti. Barem u mojem slučaju. Samo se treba malo pozabaviti simbolikom i razvijati intuiciju što je više moguće. Ne može meni netko reći da su to gluposti kada se iz dana u dan sve više uvjeravam da je istinito sve što sanjam. Dragome sam ispričala jedan kratki san od prije 2-3 dana. Prvo je rekao da zaista svašta sanjam ali najjača je stvar šta se sve odigra na način na koji sam sanjala situaciju. Ne pričam ja sada o velikim proročkim ili šta ti ga ja znam kakvim snovima. Ja pričam o onim sitnicama iz snova kojima poručujem samoj sebi podsvjesno kako se postaviti za određene stvari.
Kada smo već kod intuicije, osjećam da je preda mnom jedno razdoblje u kojemu ću zaključiti neke stvari, donesti krajnje odluke i posvetiti se novim stvarima.

Kada smo kod «noviteta», počinjem slikati na platnu. Naišla sam na jednu knjižaru u kojoj su akrilne boje oko 20,00 kuna ( cijela paleta osnovnih boja ) a platno je već napeto na drveni okvir tako da čim naslikam mogu staviti svojih ruku djelo na zid. Cijena je također prihvatljiva i dođe također nekih 20-ak kuna. Sada jedva čekam nabaciti nešto na to prazno platno. Točno kao da me zove :»Oslikaj me..»
Budem još vidjela šta ću. Razmišljam o motivu. Ili će biti nekakav zmaj u kombinacijama crne i zelene ili crvene, možda nekakav portret recimo gusar u jačim bojama, a na kraju možda ispadne neki nježni motiv u razlivenim nijansama lavande, konji u galopu, a i motiv ptica mi je lijep. Sada samo čekam kada ulovim vremena na samo i stvorim nešto.

Ovu subotu idem na svadbu. Zanimljivo je šta će mi to biti prva svadba u životu ( nadam se ne i posljednja). Još je zanimljivije šta ću dragoga vidjeti u odijelu hehehe! I eto onog vječnog pitanja… Šta kupiti nekome za svadbu koga nikada niste vidjeli u životu i kojeg ne poznajete? Možda dobiju i sliku na platnu

Kako se bliži jesen, tako i ja razmišljam kako bi bilo pozabaviti se u životu nečime u čemu smo najgori. Kako razbiti sliku u glavu koju smo stvorili i kako razviti sebe kao čovjeka u onim stvarima u kojima smo najgori ili nismo nikakvi da bolje kažem.
Nakon druženja sa Nency, popivši kavu od nekoliko sati sjedenja u omiljenom kafiću, dogovor je pao da bi bilo odlično upisati neki strani jezik koji mi ne leže baš najbolje. Više sam za matematiku. Mislim da ću upisati tečaj njemačkog jezika ali budemo još vidjeli. Sve ovisi o financijskome stanju, o vremenu koje juri nekuda iza ugla, sve ovisi o nekim luckastim faktorima. Ah, ništa… budem vidjela šta će mi moji snovi poručiti uskoro

- 12:01 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.